Bijele i Samarske stijene

» gorski_kotar » tekstovi_i_price » bijele_i_samarske_stijene

Naslovnica Pretraživanje English A A A

Strogi rezervat Bijele i Samarske stijene

stanislav.horacek@usa.net

Amfiteatar - Samarske stijene

Strogi rezervat je područje u kojem je priroda neizmijenjena ili neznatno izmijenjena ljudskom djelatnosću. Zabranjena je svaka djelatnost i obavljanje bilo kakvih radova koji bi mogli narušiti slobodnu evoluciju prirode

Bijele i Samarske stijene ubrajaju se u jedinstven geomorfološki fenomen krasa, i kao takve pružaju posebne estetske ugođaje i inspiracije. Tu se priroda u pravom smislu razigrala, stvarajući najnevjerojatnije i fantastične forme kamena, nadmašujući u detaljima i djela ljudskih ruku.

1. GEOGRAFSKO-GEOLOŠKI PRIKAZ

Velika Kapela u čijem sklopu se nalaze Bijele i Samarske stijene ne predstavlja jedinstven planinski lanac, već se sastoji iz niza manjih i većih, katkad poredanih, katkad razbacanih grebena. Osnovni smjer pružanja tih grebena je "dinarski" tj. sjeverozapad-jugoistok, ali u detaljima odstupanja su česta i znatna. Visine vrhova kreću se izmedju 1000 i 1500 m (najvisa Bjelolasica, 1534 m), a među njima nalazimo brojne planinske doline, uvale krasa i polja malih dimenzija i relativno velike nadmorske visine (700-1100 m). Spomenutu morfologiju uvjetovale su tektonske sile u doba nabiranja (oligomiocen) te podloga izgrađena od vapnenca i dolomita, koji stvaraju specifičan reljef-kras.

Jedan od najzanimljivijih primjera takvog reljefa su svakako Samarske i Bijele stijene u Velikoj Kapeli. Skupina se nalazi otprilike u središnjem dijelu Velike Kapele, (32° 36' - 32° 39' istočno od Ferra i 45° 14' sjeverne širine), jugoistočno od Mrkoplja. Pružanje Bijelih stijena (1335 m) je sjeverozapad-jugoistok, dok Samarske stijene (1302 m) pokazuju kombinaciju: sjeverna polovina sjeverozapad-jugoistok, a južna polovina sjever-jug. Jedne od drugih odijeljene su dolinom Crna Draga, a ukupna površina im je 1175,35 ha. I jedne i druge Stijene izgrađene su od uslojenih vapnenaca i gromadastih vapnenih breca ili krsnika. Pretežni dio zauzimaju ovi drugi i uglavnom zahvaljujući njima razvila se tokom vremena izuzetna morfologija Samarskih i Bijelih stijena.Nigdje se kod nas (izuzev u nekim dijelovima Velebita) priroda nije tako maštovito razigrala u stvaranju naj raznovrsnijih oblika u snježnobijelom kamenu, koji nas često zapanjuje sličnosću s djelima ljudskih ruku. Najčesće su među njima oštre i okomite forme, katkad po 50 i više metara visoke: različiti kukovi, tornjevi, tornjići, vrata, litice, kupole, kovčezi, obelisci, kamini, stolovi, obelisci i čunjevi, međusobno odvojeni bezbrojnim rasjedima, zljebovima, pukotinama i provalijama u kojima se cesto zadržava snijeg kroz cijelu godinu. Surova ljepota stijena ostaje u čovjeku kao jedinstven i nezaboravan doživljaj.Bijele stijene podijeljene su dubokim i neprohodnim sedlom u 2 jasno odvojene skupine: sjeverozapadnu i jugoistočnu.Sjeverni dio Samarskih stijena je vrlo rastrgan dubokim i pošumljenim ponikvama i vrtačama, dok se njihov južni dio izdvaja kao povezana reljefna cjelina. Uzevši u cjelini, Stijene su vrlo nepristupačno i teško prohodno područje, što vrijedi i za prijelaz od jednih Stijena na druge, kao i za pojedine skupine unutar Stijena. Tako je od vrha Bijelih (1335 m) do vrha južne skupine Samarskih (1294 m) uz udaljenost od 2.2 km potrebno nekoliko sati napornog pješaćenja. Medjutim, njihovim vanjskim rubom idu 2 ceste: Mrkopalj-Jasenak (uz Samarske i Bijele) i Mrkopalj-Mosune (uz Samarske).U klimatološkom pogledu imaju Stijene sve karakteristike planinske klime našega sjeverno-jadranskoga područja. S obzirom na geografski položaj i nadmorsku visinu 1000-1335 m, u klimi ce osobito biti naglašena 2 elementa: hladne i duge zime s mnogo snijega i velika količina padalina (2000-3000 mm) s primarnim maksimumom u jesen, a sekundarnim u proljeće. Dnevne temperaturne amplitude su velike, osobito u ljetnom periodu, a mikroklimatske razlike s obzirom na različitu ekspoziciju također znatne. Ovaj zadnji podatak je osobito važan za floristički sastav Stijena.Iako Stijene dobivaju velike količine padalina, nemaju niti jednog stalnog površinskog toka niti vrela. Razlog je u prvom redu vodopropusna vapnenačka podloga; voda se na licu mjesta gubi sistemom pukotina u podzemlju.

Natašin dol - Bijele stijene

Natašin dol - Bijele stijene. Snimio S. H.

2. KAKO SU NASTALE BIJELE I SAMARSKE STIJENE

Kao sastavni dijelovi Velike Kapele i Stijene su taložene istodobno s Velebitom, Velikom i Malom Kapelom iz dubokih mezozoičkih mora (mezozòik grc. /mesos-srednji + zoõn - živo biće/ pretposljednja, "srednja" era u geološkoj povijesti zemlje; odlikuje se gospodstvom golemih gmazova, pojavom prvih ptica, sisavaca i mnogih morskih životinja; dijeli se na periode: trijas, juru i kredu - Klaićev Veliki rječnik stranih riječi). U geološkoj prošlosti bila su oba grebena Stijena u međusobnoj tjesnijoj vezi, oni su sačinjavali jednovitu gorsku kosu. Tek kasnije, tektonske sile su cjelovitu trupinu Velike kapele raskomadale u pojedine gorske kose i stvorile od cjelovitog gorskog niza sistem ogranaka i raznih pojedinačnih kosa. Kao drugi vazni čimbenik, jest kemijsko i mehaničko djelovanje meteornih voda, kojemu se pridružuju insolacija i jaka smrzavica.

U čemu je suština rastvaranja i kako ona teče? Atmosferska voda, koja dolazi iz atmosfere kao kišnica, nije čista. U njoj ima i određenog postotka ugljične kiseline (CO). Isto tako CO nalazimo i u snijegu. Kad atmosferska voda prodire kroz gornje slojeve tla, prima na sebe znatne količine ugljične kiseline, koja u tlu nastaje raspadanjem organskih tvari koje sadrže CO. Može se reći da prirodne vode imadu obilježje slabe kiseline. Na svom putu prema tlu atmosferske vode vezu na sebe i kisik te vodi daju i oksidacijsko djelovanje. Tako ispunjene atmosferske vode izazivaju odgovarajuće kemijske procese na površini vapnenca, tj. vrše otapanje (rastvaranje) kojem se ne može oduprijeti gotovo niti jedna mineralna tvar. Uz to djeluju i mehaničke sile, može se reći, skoro jednakim intenzitetom i u udruženom smislu. U mehaničkom procesu smrzavica imade sigurno najdjelotvorniji proces rastvaranja. Tome podliježu posebno planine (stijene) u višim nadmorskim visinama s dosta oborina. Voda se smrzava u pukotinama stijene padom lokalne temperature zraka. Na površini nastaje led, a ispod njega je voda. Kako dolazi do promjene volumena, led vrši pritisak na vodu, a ona na stijenu (pukotinu). Kod otapanja, odnosno povišenja okolne temperature, proces je obratan. To omogućava pojavu velikih sila (pritisak) u pukotini stijene te dolazi do pucanja kamene mase, odnosno do rastvaranja ili odvajanja djelica stijene.Vjetar i kiša, kao mehanički uzročnici, djeluju tako da odnose s površine stijene izdrobljene i rastrošene čestice kamena, omogućavaju tako da nova površina na kamenu bude podvrgnuta daljnjem djelovanju atmosferilija.Promjena temperature okoline, odnosno kamena izaziva određene toplinske dilatacije površine (povrsinska istezanja-stezanja). Kad su promjene temperature nagle (npr. zagrijavanja), dolazi do naglog istezanja površinskih slojeva kamena u odnosu na unutrašnjost. Stvaraju se površinske napetosti među česticama kamene mase, čija posljedica je odvajanje ili drobljenje površine kamena. Planinski predjeli su najpodložniji tom procesu, budući da se u toku dana kamen jako zagrije (i do +40° C), a u toku noći, kad okolna temperatura naglo padne, dolazi do naglog stezanja. Tim naglim promjenama temperature, kamen ne može pružiti otpor, pa je proces rastvaranja neminovan, kao što vidimo, i bez prisustva vode (suho rastvaranje). U Samarskim i Bijelim stijenama dnevna insolacija znade biti vrlo velika tako da se kamenje ugrije i do +40° C, a noći rashladi i do +2° C (ljeti). Razni organizmi biljnog i životinjskog porijekla igraju važnu ulogu. Životinje (puževi, crvi, kukci) u rastvaranju sudjeluju tako sto njihovi mrtvi organizmi stvaraju organske i anorganske tvari (CO, amonijak, dusicnu kiselinu). Biljke, osim što kemijski pospješuju rastvaranje, djeluju i mehanički, sto se očituje prodorom korijena u pukotine. Potom to korijenje lučenjem kiselina rastvara mineralne komponente kamenja, pa čak i najotpornije silikate.

Sažetak nastanka Bijelih i Samarskih stijena:
Osnovna predispozicija je pojava tektonskih sila u vrijeme površinskog formiranja zemaljske kore (u našem slučaju Stijena). Vapnenačko kamenje ili bolje reci vapneni slojevi bili su u trenutku pomicanja zemaljske kore podvrgnuti bočnom pritisku. Ti pritisci, odnosno sile odrazili su se tako da su slojevi ispucali, uzdigli se, ispremiješali ili ispresavijali, poprimajući položaje gorskih nizova (uzvišenja ili dolina). Tako otkriti vapnenci postali su meta djelovanja spomenutih atmosferskih činilaca, te se proces daljnjeg rastvaranja nastavio brže ili sporije, zavisno od sastava vapnenca i količine atmosferskih oborina na određenom podrucju. Kakva će brzina rastvaranja biti zavisiti će i o načinu uslojenja vapnenca. Gromadasto kamenje je jednolično i čvrsto pa kod rastvaranja pruža određeni otpor. No, kako i to kamenje imade pukotina, i to u vertikalnom smjeru, onda su to i mjesta bržeg procesa rastvaranja. Zato su to i točke rastvaranja koje vremenom odvoje dio stijene od glavne mase (odcjepljivanje). Tako su nastale usamljene skupine monumentalnih oblika, kao tvrđave, dvorac, skupovi i obelisci i sl. Takovo stijenje ističe se nad okolinom (Dvorac-Samarske stijene). Pojave ove vrste možemo susresti i kod uslojenog vapnenca većih debljina slojeva, koje je rastvaranje pretvorilo u čudne i usamljene oblike (četvrtaste, čunjaste, trapezaste i sl.) Uslojeno ili pločasto kamenje rastvara se najbrže na liniji uslojavanja (mjesto doticanja slojeva vapnenca). Tu su sada moguće razne kombinacije, ovisno od položaja slojeva. Morfologija tih stijena posebno je izražena. Linija bržeg rastvaranja upravo je linija spajanja dvaju slojeva, koji tu pružaju najmanji otpor rastvaranju. Takvi slojevi bivaju odvojeni. Nastaju tornjevi, uski pločasti šiljci ili ljuske (Prsti, Ljuska - Bijele stijene).Ako je uslojeni vapnenac horizontalno ili blago koso postavljen, rastvaranje ide najčešće u smjeru slojnih crta. No kako postoje i vertikalne pukotine rastvaranje ide tim pravcima, pa se dešava, da pojedini dijelovi sloja bivaju odvojeni fizički. Jos izrazitije odvajanje nastaje ako atmosferske vode s površine sloja slabo otiču ili se potpuno zadržavaju. Voda koja se zadržava vrši rastvaranje u smjeru postojećih pukotina (vertikalnih), pa se na kraju dešava razdvajanje. U tom procesu često na ravnim površinama nailazimo na udubljenja u kojima se zadržava voda. Ovim postupkom odvajanja nastaju skupine kamenja nalik sanducima, stolovima, balvanima. Ako su slojevi nešto jače nategnuti (kosi), a spojnica je između njih rastvaranjem unistena cesto dolazi do klizanja niz kosinu po doljnjem sloju. Tako u Stijenama možemo susresti usamljene oblike koji su čak i pomični (Biskupova kapa, Vrč-stijena u zapadnom grebenu Juznog vrha nasuprot Ratkovom vrhu). Neki slojevi znadu i kliznuti, ali se zadrže na neravnoj plohi nižeg sloja. Posebno interesantni oblici nastaju kod višeslojnih horizontalnih slojeva vapnenca, različitih otpornosti, koji su ostali usamljeni nakon klizanja odvojenih dijelova. Ako su niži slojevi manje otporni, brže se rastvaraju od gornjih, pa dolazi do stvaranja tzv. čučavca (npr. čovuljak u skupini Biskupove kape). Osebujna pojava su tzv. Kameni mostovi. Poradi pojave denudacije rastvaraju se brže pojedini dijelovi kamene mase, te se otvara supljina koju nadsvodjuje otporniji gornji sloj (most u uvali Amfiteatra-Samarske stijene).Ono sto jos upada u oči kad se dođe na Samarske i Bijele stijene, mnoštvo je većih i manjih žljebova i žljebica, cijevi, kamina na ravnoj ili nagnutoj plohi kamena koji su nastali uslijed kemijskog djelovanja vode koja je tekla niz kose plohe, ili snijega koji se otapao na najvišim predjelima kamene mase. Eto to bi bilo ono sto je stvorilo današnje Bijele i Samarske stijene. To su objašnjenja o postanku prirodnih skulptura, o galeriji likova, o riznici Prirode. No treba jos dodati i to da su stijene jednom stranom okrenute na sjeverozapad, i da su tu izrazito razvedene. Ovo su strane koje poprimaju najviše dnevne temperaturne oscilacije. To su ujedno predjeli vlažne i hladne klime. Sve to zajedno djelovalo je na postanak morfoloških oblika. Ti procesi se i dalje nastavljaju, skoro neprimjetljivo našem oku. U doglednoj dalekoj budućnosti sigurno će poprimiti sasvim drugačije oblike.

3. FLORA I FAUNA STIJENA

Katedrala - Bijele stijene

Izuzev vrhova koji su goli i stjenoviti ostalo područje u Stijenama, a i nedaleko izvan Stijena, pokrivaju nepregledna šumska prostranstva, koja svojim tamnim tonovima slikovito kontrastiraju bijelim Stijenama, poput snježno-bijelih otoka u tamnozelenom moru. Od šumskih zajednica u široj zoni nalazimo šumu bukve i jele /Abieti-Fagetum/, kao i facijesove šume s jesenjom sasikom te pretplaninsku šumu bukve (Fagetum subalpinum), dok se u samom sklopu izmjenjuje pretplaninska šuma smreke (Piceetum croaticum subalpinum) na pristrancima i u dnu vrtaca s nesto vise humusa, šuma jele i milave (Calamagrosti-Abietum) na golim stjenovitim, osobito toplijim mjestima te prelazni vegetacijski stadij s borovicom. Sporadično dolaze i neki drugi vegetacijski oblici. Osobito dekorativno na golim liticama djeluju pojedinačni primjerci smreke, cesto suhe i vjetrom izlomljene.Medju floristickim raritetima Samarskih i Bijelih stijena osobito se ističu: Runolist (Leontopodium alpinum var. krasense), Dragušac (Senecio sp.), Divokozjak (Doronicum austriacum), Grozdasta kamenika (Saxifraga aizoon), Srčanik (Gentiana symphyandra).U šumskom pojasu značajni su: Kranjski ljiljan (Lilium carniolicum), Crveni ljiljan (Lilium martagon), Lovorasti likovac (Daphne laureola) i Trajna srebrenka (Lunaria rediviva). Faunistički je područje Stijena također vrlo zanimljivo i bogato. Od sisavaca ovdje nalazimo:- Medvjeda (Ursus arctos), Vuka (Canis lupus), Lisicu (Vulpes vulpes), Jazavca (Meles meles), Tvora (Putorius putorius), Kunu zlaticu (Martes foina), Kunu bjelicu (Martes martes), Divlju macku (Felis silvestris), Puha (Glis glis) te crnu odliku vjeverice (Sciurus vulgaris). Ptičji svijet je zastupljen u nekim značajnim rijetkim vrstama među kojima ima i pripadnika alpske ornitofaune:- Alpska čavka ((Pyrrhocorax alpinus), Alpska stjenjakuša (Tichodroma muraria), Grlica colica (Phyrrhocorax graculus), Djetao troprsti (Picoides tridactylus) i Alpska lještarka (Nucifraga caryocatactes), Alpski kos grlas ((Merula alpestris), Brzelj zidarčac (Tichodroma muraria). Osim alpskih predstavnika žive ptice: bjeloguza (Saxicola oenanthe), crvenrepka (Ruticilla titys).

Od ostalih rijetkih ptica ovdje jos dolazi: Crna žuna /Dryocopus maritius/ i Sova ušara /Bubo bubo/. Od gmazova i vodozemaca zanimljivi su osobito neki crni oblici: Crni alpinski daždevnjak /Salamandra atra/, Crna riđovka /Vipera prester/, Alpski štur /Triturus alpestris/. Ovaj kraj ima i našu endemicnu guštericu /Lacerta Horvathi/, a iznad 1000 m i planinsku guštericu /Lacerta vivipara/. To je jedina gušterica koja rađa žive mlade, a ovdje dolazi u posve tamnoj formi.

4. POLITIČKO-TERITORIJALNE PRIPADNOSTI I ŠUMSKO ORGANIZACIJSKE PRILIKE

Teritorijalno-politički Stijene pripadaju trima županijama: Primorsko-goranska, Karlovačka i Ličko-senjska. Unutar tog područja ne postoji ni jedno naselje, a isto tako nema poljoprivrednih povrsina. Te okolnosti znatno su olakšale postupak oko proglašenja rezervata. Cjelokupna površina se nalazi pod upravom triju šumskih gospodarstava, odnosno njihovih šumarija: 1. Hrvatske šume Ogulin /Šumarija Jasenak 2. Hrvatske šume Delnice /Šumarija Mrkopalj 3. Hrvatske šume Senj /Šumarija Novi Vinodolski. S obzirom da se radi o strmom i stjenovitom terenu u kojem bi eksploatacija bila gotovo nemoguća, šumsko-gospodarske osnove su izdvojile područje Bijelih i Samarskih stijena kao zaštitno, pa ni s te strane nisu postojale poteškoće za proglašavanje rezervata. Vec izdvojeni šumski odjeli koji obuhvaćaju i goli kamenjar mogu nam poslužiti za određivanje površine i granica rezervata.

5. ZAŠTICENOST

Samarske i Bijele stijene predstavljaju područje prvorazrednih znanstvenih i estetskih kvaliteta. Ovo se u prvom redu odnosi na geomorfoloske fenomene u krasu, a zatim na niz vegetacijsko-florističkih i faunističkih zanimljivosti kraja. Zahvaljujući nepristupačnosti, Stijene su sve do poslijeratnog otvaranja cesta njihovim vanjskim rubom, ostale izolirane i malo poznate. Zbog toga su njihova prirodna svojstva ostala u potpunosti sačuvana, a ljudska intervencija se ograničila na uski periferni pojas šire zone. Potreba izdvajanja uočena je i ranije pa je ovo područje Financijskim zakonom iz 1928./29. godine bilo proglašeno nacionalnim parkom. Na snazi samo godinu dana. U Narodnim novinama 5(85.) Ispravak u NN 10(85.) objavljen je ZAKON o proglašenju Bijelih i Samarskih stijena strogim rezervatom. Takva kategorija prirode je najstroža kategorija zaštite prirode, tako da se u rezervatu ne smije ništa dirati (Ne smije se brati bilje niti uznemiravati fauna) pa makar to bile biljne i životinjske vrste koje nisu posebno zaštićene. Priroda se mora razvijati prema prirodnim zakonima i ne smije biti pod utjecajem covjeka, a posjetioci se moraju kretati strogo po označenom putu. Svako kretanje izvan puta smatra se prekršajem. Građevinski zahvati kao sto su planinarski domovi moraju biti locirani izvan zašticenog podrucja. Nikakva djelatnost ne može se odvijati bez znanja Državne uprave za zaštitu prirode i okoliša pa tako ni istraživačka, za koju treba ishoditi dozvolu.

6. ZANIMLJIVOSTI IZ PROŠLOSTI

Piramida i Stepenica - Samarske stijene

Na Bijelim Stijenama od svih domaćih, a i stranih botaničara, prvi je bio Dragutin Hirc, 28.07.1899. godine. Zanimljivo je, da su lugari Jakov Mihelčić i Ivan Karlović iz Begovog Razdolja - najvišeg naselja u Hrvatskoj, prvi otkrili put i prolaz sa razdoljske strane u neprohodne i veličanstvene Bijele stijene. A pronašli su taj put slijedeći trag medvjeda, koji ih je proveo kroz mjesta, za koja se prije držalo, da su neprohodna. Na jednom mjestu, gdje su bile visoke, odsječene stijene, provukli su se kroz otvor ispod kamena, kuda je prošao i medvjed, i onda su opet mogli dalje prolaz nastaviti. Tako su ti lovci otkrili put u Bijele Stijene i pokazali ga poslije planinarima, koji su ga obilježili i markirali. Time su Mihelčić i Karlović učinili trajnu uslugu planinarstvu i pridonijeli promicanju turizma svog planinarskog kraja. Mihelčić Jakov rodio se god. 1858., a u državnu službu stupio je god. 1885., a umirovljen je koncem januara 1924. t. j. kad mu je bilo 65 godina. (Tekst iz Lovačko ribarskog vjesnika iz 1932. godine, S POLJA I SUMA, Zlatko Turkalj: KR. NADLUGAR JAKOV MIHELČIĆ 1912. godine dr. Ivan Krajac u pratnji lugara Ivana Karlovića iz Begovog Razdolja posjetio Samarske stijene. 1927. (27.05.) godine HPD izgradilo planinarsko sklonište na zaravanku, 10 minuta prije vrha Bijelih stijena. Posjetitelji sve brojniji, unatoč udaljenosti od željezničkih postaja i cesta. 1928. (27.05.) podignuta je Hirceva kuća na poticaj dr. I. Krajaca, predsjednika HPD-a u Zagrebu. Kuća je je dobro služila planinarima, ali je zbog dotrajalosti zamijenjena novim objektom, podalje od Hirceve kuće. U sredini zaravanka jos uvijek postoji cisterna Hirceve kuće iz 1928. godine, čijom ukusnom vodom se i danas služe brojni planinari i ljubitelji prirode. 1952. izgradjeno sklonište na Samarskim stijenama - „Ratkovo sklonište". Inicijatori gradnje planinari PSD „Velebit" iz Zagreba. 1968. (4. srpnja) izgradjena je nova kuća umjesto porušene Hirceve na Bijelim stijenama, u organizaciji i radnim akcijama PD „Rade Končar" iz Zagreba. 1973. Izgrađeno planinarsko sklonište na Bijelim stijenama, u neposrednoj blizini planinarske kuće, zahvaljući entuzijazmu članova PD „Rade Končar".1974. (Listopad) - otvoren je „Vihoraški put" kojim su povezane Bijele i Samarske stijene. Dugogodišnju zamisao planinara realizirali su Milovan Dlouhi i Želimir Kantura uz članove PD „Vihor" iz Zagreba. 1979. (23. rujna) otvoren je „Kapelski planinarski put" (KPP) kojim su obuhvaćeni: Tuk, Matić poljana, Bjelolasica, Samarske stijene, Bijele stijene, Velika Javornica, Duliba, Kolovratske stijene i Klenovica. 1990. (1. srpnja) otvoren Mrkopaljski Planinarski put (MPP) kroz Samarske stijene. Put trasirali i markirali planinari HPD „Bijele stijene" iz Mrkoplja. „Bijele su stijene nesto posve originalno i jedinstveno. Moglo bi se reći: ono sto su Plitvička jezera među jezerima, to su Bijele stijene među stijenama". (Iz clanka: „Ljepote Bijelih stijena", Vladimir Marion HP 1940). Stari naziv za runolist u mrkopaljskom kraju je SVILENI BJELOLISTAC ili BJELOLIST!

7. ZAŠTITA BIJELIH I SAMARSKIH STIJENA

1928/29. Bijele stijene proglašene zaštitnim područjem tzv. „Financijskim zakonom". Na snazi svega godinu dana. 1955. Odjel za zaštitu prirodnih rijetkosti evidentirao je i inicirao pripremne radove za zaštitu lokaliteta Bijelih i Samarskih stijena. 1969. Predložena je zaštita Bijelih i Samarskih stijena koja nije realizirana. 1978. Upućen prijedlog Republičkom zavodu za zaštitu prirode da se poduzmu mjere zaštite, da se predio Bijelih i Samarskih stijena i Velike Javornice proglasi strogim rezervatom. 1979. (18. prosinca) na prijedlog Planinarskog saveza Hrvatske Republički zavod za zaštitu prirode podnio nacrt prijedloga o zaštiti područja Bijelih i Samarskih stijena, kao strogog rezervata, Savjetu za zaštitu prirode Hrvatske (stručnom tijelu Sabora). Savjet je prihvatio prijedlog. Kompletni prijedlog Planinarskog saveza Hrvatske nije prihvaćen (odnosi se na predjele tzv. Klanca kostura, te potez Javornica - Krpanovo bilo). 1985. (28.01.) u „Narodnim novinama", s ispravkom u NN 10/85., objavljen je Zakon o proglašenju Bijelih i Samarskih stijena strogim rezervatom u povrsini od 1175,35 ha. 1995. Osnovna škola Mrkopalj, Društvo za nadarenu djecu „Gorani" - Škola mira, HPD „Bijele stijene" iz Mrkoplja zajedno s Hvatskim šumama na području Primorsko-goranske (Uprava šuma Delnice - Šumarija Mrkopalj), Karlovačke (Uprava šuma Ogulin - šumarija Jasenak) i Ličko-senjske županije (Uprava šuma Senj - Šumarija Novi Vinodolski) kojima na temelju političko-teritorijalne pripadnosti i šumarske organizacije Bijele i Samarske stijene pripadaju, zatražili su od Državne uprave za zaštitu prirode i okoliša da izrade projekt Park prirode, koji obuhvaća proširen areal Strogog rezervata Bijelih i Samarskih stijena, zaštitu Bjelolasice i područja gdje raste tisa (taxus baccata), osjetljiva svojta iz tercijara koja izumire najviše zbog iskorištavanja njezinog tvrdog i trajnog drva. Projekt je izložen na Svibanjskim danima mira 27. i 28. svibnja 1996. godine. Na temelju mišljenja triju županija podnijet će se zahtjev Saboru RH da se to područje proglasi Parkom prirode i osnuje uprava Parka.

8. IMPRESIJE s prvih obilazaka Bijelih stijena

Veliki kanjon - Samarske stijene

S pohoda Miroslava Hirca i dr. Josipa Poljaka Bijelim stijenama pod vodstvom prvog planinarskog vodiča u Hrvatskoj, kraljevskog nadlugara Jakova Mihelčića iz Begovog Razdolja.

Najprije se protiskuje kroz guste bukove grmljake strminom, dakako sve u kamenju, u krasu, a samim podnožjem prve goleme stijene nekih sto i vise koracaja u daljinu, onda slijedi vratolomni uspon preko jedne, druge, treće litice, pa isto takav silazak, pa zaravnak i opet uspon i silazak, ovaj puta u vrtlinu (ponikvu), zaraslu do metra visokim korovom, koji vam siže do visine prsiju. Vrtlina je sa svih strana zatvorena liticama i upravo kao kakva soba zgodna, da se u njoj prenoći, jer vas nitko do orla iz visine ne može u njoj otkriti. Tu smo odbacili uprtnice s leđa i odmah nogama širok ležaj za noc. Kroz jedna vrata u dnu vrtline, koja se i zovu „turska vrata" veranje se nastavlja, ali biva sve zamršenije, usponi i silasci bivaju sve teži i strmiji, dok se ne nađete u sistemu samih vrtlina i pregradaka, u labirintu klisura Bijelih stijena, u postojbini svilenog runolista.Na ovom mjestu svojega pričanja najradije bih odložio pero i stavio pred vas onu seriju snimaka, što ih je uz put skinuo dr. Poljak, seriju slika, kakvih jošte nije skinuo nitko do njega, koje su po izboru ukusa upravo jedistveni krajolici fotografska umijeća u nasoj planinarskoj literaturi. Jer tko da opise Bijele stijene, tko da riječima preslika svu onu njihovu golet, veličajnost, užas i strahotu, sve njihove cudesne, fantastične morfologičke osobine i oblike, tko moze sve to da obuhvati duhom i perom u jednom plastičnu prikazu?!Eno ih pred vama! Gromada do gromade uzdigla se do 60 i više metara u visinu, sva bijela, žljebasta i raspucana, puna rasjelina, škalja i pukotina, ova gola golcata, skoro bez grmečka i trave, ona s nešto krzljave vegetacije, jer su joj tamne smreke osvojile trupinu, utisnuvši se u pukotini golog kamena u onu šaku zemje crljenice, što ju je meteorna voda otapanjem vapnenca stvorila. A kakvi su istom vrhovi Bijelih stijena! Kuk se do kuka okomio, zabina do zabine u prilici najosebujnijih oblika, sto ih je tisućljetna tvorba Prirode mogla da stvori. Čini vam se, da ste zašli u jednu veliku umjetničku radionu Prirode, u jednu njenu prebogatu klesaru i ne treba vam mnogo mašte, da sve te tvorevine vječne umjetnice Prirode stanete poređivati sa poznatim oblicima ljudskoga umijeća plastične vrijednosti. lma tu po izbor svih mogucih oblika: čunjeva, tornjeva i tornjića, stupova na formu obeliska, kupula, bačava, skrinja, a ima i kipova kao da ih je kipar isklesao. Dva se kamena sklopa narocito ističu i njima se pažnja i mašta bave, prvi je na svojoj grbini isčićkan nizom tornjića, kao da je htjela Priroda kopirati tvorbe ornamentike gotskoga stila, drugomu se na vrhu glavičaste klisure smjestio kamen prozvan radi svojega oblika „kovčeg", a prirastao joste samo jednim krajem, dočim se lijevo dolje nekako u sredini gromade uspravila statua, ma pravi kip čovječji, djelo vanredne plastike.

"Kroz Veliku Kapelu i Velebit do mora"

Miroslav Hirc, HP 1923-101

Literatura:

dr. Josip Poljak, Priroda, br. 2-3, 1925. st. 1
Lovačko ribarski vjesnik iz 1932. godine, S POLJA I SUMA, Zlatko Turkalj: KR. NADLUGAR JAKOV MIHELCIC
Zlatko Smerke, Bijele i Samarske stijene, 1981.
Miroslav Rukavina i Stanislav Horaček, Goranski časopis BBC br. 5, 1994. god, str. 39.